Umro Tin Ujević
Rođen: 5. srpnja 1891. u Vrgorcu
Umro: 12. studenoga 1955. u Zagrebu
Djetinjstvo je proveo u Vrgorcu, Imotskom i Makarskoj, a u Splitu je s odličnim uspjehom maturirao 1909. Iste godine Tin Ujević se upisuje na Filozofski fakultet u Zagrebu, zatim prelazi u Beograd, a već početkom studenoga stiže u Pariz. Uklopivši se u matoševski obojenu struju kasne hrvatske moderne, Ujević se u zajedničkoj, prekretničkoj zbirci 1914. Hrvatska mlada lirika najavljuje kao najvažniji i najcjelovitiji pjesnik između dvaju ratova.
Razvojna linija njegova pjesništva teče zatim do godine 1920. kada se predstavlja Lelekom sebra. U toj prvoj zbirci savršenim sonetima Tin je izrazio produhovljenu ljubav izabranoj, idealnoj ženi, obuhvativši refleksivno začuđujuće bogat registar odnosa prema njoj – od glorifikacije, kad je naziva kraljicom, do prokletstva, kad je izjednačuje s hijenom. Šest godina poslije objavljena je Kolajna, vjerojatno najuzbudljivija i najzrelija knjiga u ovom dijelu Europe. Težnja za apsolutnim preobražava se stoga od traženja apsolutnog u svijetu do pjesnikova zahtjeva koji od sebe traži da bude savršen, a kako je to nemoguće, osjeća grizodušje, osjeća se grješnim pa jeca: Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik… Slijede zbirke pjesama Auto na korzu, koja je izašla 1932. i Ojađeno zvonogodinu dana poslije. Završna faza pjesnika Žedan kamen na studencu, 1955., očito pokazuje smirivanje pjesnika, u biti punog strasti i prosvjeda, njegovo pomirenje sa svijetom i ljudima, pomalo rezignirano prihvaćanje života sa svim njegovim dobrim i lošim stranama. Od golema broja recenzija, kritika i eseja, Ujević je sastavio dvije knjige: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, obje tiskane 1939. Važan je također kao izvrstan prevoditelj, osobito s francuskog jezika. Po svemu što je napisao Ujević je najbolji čarobnjak hrvatskog jezika, jedinstveni sintetičar modernog i klasičnog u poeziji, skeptik koji je u svakoj zabludi nalazio istinu i u svakoj istini zabludu.( izvor: HRT )
Tin Ujević: Predigra bure
Bez niske strasti projuri kroz život: ne nudi srca onima što ga nisu vrijedni. Prevelik ulog nije za igru; ne izlaži blaga gubitku. Ne podaj se čitav, ne vezuj se za stvari. Jesi li vidio smrt osjećaja u bolu? Zato ćeš stražiti granicu svoje duše; napiši na pragu: ako budeš odviše ljubio, bit ćeš nesretan.
Kada konjici jezde poljanama, pod kopitama trava ne raste. No nijedan borac ne pita koliko cvjetova izdahnu. Cvijeće je bilo divno, ali četa hrli u bitku. I ne umije da se žalosti.
I pred tobom stoji nedaleki boj. Zato ne tuguj, ako pod tvojom nogom umre neki cvijet ili usahne neko srce. Doskora ćeš vidjeti većih događaja. Pa ti, koje ne plačeš sebe, zašto bi kukao druge?
Ni sretan ni nesretan, prošetaj bešćutni pogled poljanama koje su bojne. Budi pripravan da tvoj brat bude tvoj ubica. Spremi se na nevjeru drage i na crninu majke. I neka ti svi užasi budu ravnodušni, kao sva veselja. Ni žalostan ni radostan, prođi pokraj ljudi koji plaču ili likuju. I sjeti se da je drugi tvoj posao i da je prva dužnost biti jak. Nemoj pitati za male nevolje – o kojima je turobno razmišljati – nego vjeran maču i lozinci pođi u svoju vrstu i neka ti je glavno zadovoljstvo što si dobar vojnik.
