1823. – rođen Ante Starčević
1971. – poginuo Josip Pupačić
23. svibnja 1823 rođen je Ante Starčević u Žitniku kraj Gospića. Gimnaziju je Starčević završio u Zagrebu, a teologiju, povijest i filozofiju studira u Pešti, gdje stječe i doktorat filozofije. Revolucionarne 1848. vraća se u domovinu, nastavlja teološke nauke u Senju, ali kada se trebao zarediti, odlazi u odvjetničku kancelariju Ladislava Šrama u Zagrebu. Tu se Starčević oduševljava idejama ilirizma, povezao se s Kvaternikom, a u Danici objavljuje poeziju i prozna djela. Sredinom stoljeća piše filozofske kozerije, aforizme, te četiri drame. U to doba Starčević se buni protiv Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika te se zauzima za očuvanje hrvatskih narječja i optužuje Vuka što je pod nazivom srpskih narodnih pjesama obradio hrvatsku kulturnu baštinu. U to doba prvi put izriče misao da ilirizam nije postigao svoju svrhu, te da će teško biti postići slogu među južnim Slavenima. Sloge nije bilo ni među Hrvatima, koji lome politička koplja oslanjajući se na Beč, Peštu ili na slavenske, odnosno južnoslavenske narode. Tijekom Bachova apsolutizma prigušena je svaka politička djelatnost, ali odmah nakon sloma tog režima Starčević u Rijeci 1861. ističe svoja glasovita načela koja će postati temelj pravaštva u Hrvatskoj, a on će biti nazvan Ocem Domovine. On je odlučan u ideji da Hrvatska treba raskinuti i s Bečom i s Peštom i oslanjajući se samo na sebe obnoviti vlastitu državu koja ima svoj legalitet još u srednjovjekovnom razdoblju. Bog i Hrvati – sukus je Starčevićeve političke ideje. On ističe kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. Potičući emancipaciju hrvatske samosvijesti, Starčević veliča hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući Hrvate jednim od odabranih naroda s važnom povijesnom misijom, koja je u proteklom razdoblju dovršena obranom Europe od Turaka. Umro je 28. veljače 1896. u Zagrebu.
Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.
Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja. Josip Pupačić, podrijetlom iz Poljičke republike, rođen je 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka. Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.
